Arsen, Gabi i Matija, prezime ne treba govoriti

Zgrada Dobrotvora doma
u Ulici Jurja Haulika 4 u Zagrebu

Ono i neizgovoreno lebdi nad tim trojcem: Dedić. Kad mislim o Gabi i Arsenu, te su misli nepovezane, skakutave, fragmentarne, dijelovi njihovih pjesama, kakve mi se obično javljaju na sfumato rastanku s javom pred san. Valjda se tako uz zvuke davnih pjesama i uljuljkavam u ono vrijeme kad sve dnevne brige, žalosti, ali i prštave radosti, ustupaju mjesto zaboravu ili ništavilu. Poneki Arsenov stih i Gabičin glas – na što se onda nakaleme i neka davna mladenačka sjećanja, kad smo bez reda slušali Moderato cantabile, Čovjek kao ja, Hrabri ljudi, Vino i gitare, Nada, Adrese moje mladosti, Malo riječi treba kad se voli, Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način i tako se u meni stvorio poseban amalgamirani koloplet riječi i glazbe: Arsen i Gabi. Jer u nekim je pjesmama Arsen autor riječi i glazbe, u nekima riječi, a glazbu je napisao netko drugi (Ljubo Kuntarić, Ivica Krajač, Milutin Vandekar, Alfons Vučer, Alfi Kabiljo, Nikica ili Stipica Kalogjera, Kemal Monteno, Đorđe Novković), neke je izvodio on, neke Gabi, tako da mi je taj tandem srastao.

Izvan tandema ostao je Matija. Rodio se 2. ožujka 1973. i uputio se u džezističke vode kao izvrstan pijanist (školovan u Grazu), no kad je on stasao kao ozbiljan muzičar, mene je već, što bi rekao Fran Galović, „drugi život odnesel i zel“, pa ga nisam pratila tako revno kao njegove roditelje. Tu i tamo znala bih pogledati na TV-u koji zajednički nastup cijele obitelji, no  sporadično. Prenerazila me vijest da je umro 8. lipnja 2025. godine. Gabi je to zacijelo dotuklo. Umrla je 11. kolovoza 2025. godine.  

Iz svojih prethodnih adresa (i brakova) slijevali su se polako u svoj zajednički zagrebački stan – u kratku Ulicu Jurja Haulika 4 – i Gabi i Arsen. On je rođen u Šibeniku 28. srpnja 1938. godine,  u Zagrebu je od 1959. studirao flautu na Muzičkoj akademiji kod prof. Thea Tabake te diplomirao 1964. godine, živeći za vrijeme studija u studentskom domu za muzičare u Jurjevskoj 39a (Fellerova kuća). Stan u Haulikovoj 4 kupio je 1973. od honorara za album Brod u boci (danas više ne bi mogao). U tom je stanu na 1. katu – koji je mnogim njihovim prijateljima služio kao „svratište“ (k AGM-u) – napisao tolike skladbe uz jedan pijanino i gitaru, a diplomirao je flautu! Počeo je svirati još u šibenskoj Gradskoj glazbi sa svojim ocem, a kao 15-godišnjaka zapazio ga je veliki dirigent Lovro Matačić, na čiji je nagovor postao član šibenskoga kazališta. Radio je neumorno; pisao stihove, skladao raznu glazbu (i filmsku), prevodio, nastupao kao kantautor. Posljednji nastup održao je 4. srpnja 2015. na Sceni Amadeo na Gornjem gradu. Umro je 17. kolovoza iste godine. 

Gabi je došla u taj stan 1973. nakon dva propala braka (Bogdan Debenjak, Stipica Kalogjera) i u njemu ostala do smrti. Nije imala lak život. Rođena je 8. srpnja 1936. u Berlinu, gdje je provela najranije djetinjstvo. Otac Đuro Novak bio je s Hvara, a majka Elizabeth Reiman Njemica iz Berlina. Već je i ta kombinacija u II. svjetskom ratu bila ovdje vrlo sumnjiva, a povratak obitelji na Hvar koban. Partizani su Novaka odveli na Vis i ondje ga 1943. ubili. Gabi je završila grafički smjer Škole primijenjene umjetnosti i u toj struci radila u Vjesniku, a u Zagreb filmu kao crtačica i scenograf. Posuđivala je glas animiranim likovima, njezin je glas prvi primijetio Bojan Adamič i pozvao je da 1957. gostuje na koncertu njegova orkestra u Ljubljani. Na jazz festivalu u Bledu 1958. pjevala je u duetu sa slavnim Armstrongom, a da i nije tek zalutala u džezističke vode, dokazuje i to što je prva otpjevala Intimu, najpoznatije djelo Miljenka Prohaske. U jednom je razgovoru istaknula američku pjevačicu Helen Merrill (krčkih korijena) kao svoj uzor u tom žanru. Mene je 1958. ispratila s jedne kinoprojekcije filma H-8 (pjesmom Sretan put). Ne zna se točan broj šlagera koje je snimila, no zna se da je u 70 godina rada objavila 9 studijskih albuma.

A sada nešto i o zanimljivoj zgradi u kojoj su Dedići stanovali. Izgradnju je potaknulo hrvatsko društvo Dobrotvor, koje je 1877. osnovao Gjuro Stjepan Deželić (inače prvi urednik Vienca) kako bi pomogao siromašnim đacima. Naime, s još jednom reformom školstva promijenila se i duljina školovanja, pa roditelji često više nisu mogli namirivati novac za sve dulje školovanje svoje djece. Stoga im je ovo društvo pomagalo tako što je iznajmljivalo stanove u toj kući i tom najamninom potpomagalo siromašne đake. Zgrada se, na prijedlog Đurina sina, dr. Velimira Deželića, gradila od 1911. do 1912. godine (zadivljuje tadašnja brzina gradnje, u tom je roku izgrađen cijeli zagrebački Donji grad, sa svim velebnim palačama), a arhitekt je bio glasoviti Rudolf Lubynski.

U cijelom su pothvatu, dakako, imala svoje prste Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, jer su svi nabrojeni bili članovi Družbe, kao i Filip Hajduković, koji je 16. lipnja 1912. zgradu na otvorenju i blagoslovio. Godine 1948. društvo Dobrotvor prestaje s radom. No zato je Arsen na svoj način ovjekovječio tu lijepu secesijsku trokatnicu, Dobrotvorov dom. Naime, parapeti nad prozorima u 1. katu prikazuju djecu u figurativnom reljefu.

Arsen je neraskidivo povezan s Međunarodnim dječjim festivalom u Šibeniku (osnovanim 1958. godine) za koji je napisao više pjesama, čime se najbolje odužio rodnom gradu. No odužio se i zgradi u kojoj je živio. Godine 2009. odabrao je 93 svoje pjesme za album Dobrotvorov dom. Prvi su tematski krug Ljubavni komadi (Tvoje nježne godine); drugi Narodne pjesme (Dida moj); treći Budnice (Ministarstvo straha); četvrti Pod razno (pjesme koje izvode drugi glazbenici). Kad idem k prijateljici na br. 2, redovito pogledam jedno zvono na br. 4. Još uvijek piše Novak.